Dobri međuljudski odnosi su put do sreće
Dobri međuljudski odnosi su put do sreće – tako govore rezultati brojnih istraživanja iz oblasti pozitivne psihologije. Međutim, verujem da se neki ljudi, posebno oni koji su introvertnijeg tipa, ili oni koji su bili kroz odnose s ljudima povređeni i razočarani, ne bi sasvim složili s ovom izjavom.
Ima među nama samotnjaka, ljudi koji više uživaju u tome da budu sami, s dobrom knjigom, u svojoj mašti, baveći se samostalno nekakvim kreativnim aktivnostima. Ipak, i za njih su, tvrdim, dobri međuljudski odnosi put do sreće. To mogu da tvrdim iz ličnog iskustva, prakse, učenja, brojnih istraživanja sprovedenih na ovu temu.
Međutim, ostvarivanje dobrih međuljudskih odnosa ne znači nužno i povišenu društvenost, druželjubivost i jaku želju za ljudima. Ima onih koji dobre i zadovoljavajuće međuljudske odnose postižu u malom krugu ljudi ili u druženjima jedan na jedan, kao i u samo sporadičnim druženjima s drugima.
Dakle, ne radi se o intenzitetu provođenja vremena s drugima, već o kvalitetu odnosa koje s njima imamo.
Šta podrazumevaju dobri međuljudski odnosi?
Na prvom mestu se nalazi istinska zainteresovanost za druge ljude, kao i sposobnost i želja da ih razumemo. Budući da smo mi društvena bića, za ličnu dobrobit su nam neophodne smislene veze s drugima, bez obzira na to da li je u pitanju širi krug ljudi ili samo nekolicina bliskih prijatelja.
Potom, sposobnost saosećanja s tuđim patnjama i radostima otvara vrata dubljem povezivanju s drugima. Površne povezanosti ne čine dobre međuljudske odnose. Mada postoje ljudi koji su omiljeni u društvu, izlaze s velikim brojem ljudi, oni to mogu raditi na površan i neposvećen način i, zapravo, osećati usamljenost. Saosećanje nas na dubok i smislen način povezuje s drugima.
Spremnost da budemo otvoreni i pokažemo svoje nesavršenosti pospešuje i saosećanje i sposobnost razumevanja drugih ljudi, kao i sposobnost uživanja u međuljudskim odnosima. Ako smo zatvoreni, nevoljni da delimo svoja iskustva, uključujući i ona koja se tiču naših grešaka, mana, blamova i povreda, nismo se otvorili za istinsko povezivanje, niti smo na putu stvaranja dobrih odnosa.
Dobri međuljudski odnosi podrazumevaju da smo spremni da tražimo pomoć, da se prikažemo kao bića s manama i poteškoćama, bića koja ne mogu sve prepreke da prevaziđu sama. Takođe uključuju i volju da pružimo pomoć, da ne gledamo ljude u nevolji “s visine”, već da budemo tu za njih kada smo im potrebni.
Dobri međuljudski odnosi, takođe, uključuju i dobro postavljene granice. To znači da i kada smo zaista vrlo povezani s nekim, mi čuvamo sopstvenu individualnost i zadržavamo pravo da odbijemo, da se s njim ne slažemo, da nismo uvek i stalno na raspolaganju. Analogno, dobri međuljudski odnosi podrazumevaju da poštujemo tuđe granice i prava ljudi da nas odbiju i da se s nama ne slažu.
Zahvalnost na kontaktima koje smo ostvarili je od suštinskog značaja za stvaranje i održavanje dobrih veza s drugima. Ako nismo zahvalni na odnosima koje imamo, nećemo ni biti voljni da ih negujemo, zapustićemo ih i oni više neće biti dobri.
Poverenje u ljude je verovatno i najvažnija odrednica dobrih odnosa. Ako im ne verujemo, nećemo moći da ispunimo prethodne preduslove. Međutim, ako ljudima ne verujemo, trebalo bi da se zapitamo zašto smo skeptični prema njima. Najčešće se radi o povredama i izneveravanjima koje smo prethodno pretrpeli, a onda neopravdano loša iskustva generalizovali na ostatak sveta. Narušeno poverenje u ljude može da se popravi. OLI trening primenjene pozitivne psihologije vam može u tome pomoći.
Dobri međuljudski odnosi, najzad, uključuju izvesnu meru racionalnog optimizma. Ideju da će nam veze s drugima prijati, da ćemo iz njih učiti, da ćemo jedni drugima pomagati i, mada odnosi nisu uvek laki i prijatni, optimističan stav podrazumeva verovanje da ćemo i iz neprijatnosti učiti, postajati jači, bolje razumeti i sebe i druge i stoga postajati sposobniji da u budućnosti stvaramo i održavamo dobre odnose s drugim ljudima.
Aleksandar Pejčić