Poreklo pojma sreće
Ljudska sreća je dugo shvatana kao nešto što se teško ili uopšte ne može postići. Ljudi su čak verovali da je nekima suđeno da budu srećni ili nesrećni i da oni sami ne mogu ništa da učine povodom toga. Mišljenje da je sreću veoma teško ili nemoguće dostići je ljude ostavljalo pasivnim i sa osećanjem nemoći da promene svoj život.
Poreklo pojma sreće
Jezik nam otkriva stare definicije sreće. Upečatljiva je činjenica da u svakom jeziku iz indoevropske grupe, bez izuzetka, sve do starogrčkog, reč za sreću je gotovo sinonim za taličnost. Hap je staronordijski i staroengleski koren za happiness i odnosi se na sreću i taličnost, kao i starofrancuska reč heur, koja nam je dala bonheur, što označava sreću. Nemci imaju reč gluck koja i dan-danas označava i sreću i taličnost.
Šta nam govori ova lingvistička pojava? Za većinu starih naroda – kao i za mnoge do današnjeg dana – sreća je bila nešto što se ne može kontrolisati. Bila je u rukama bogova, određena sudbinom, a ne nešto na šta bilo ko od nas može uticati ili stvoriti za sebe. Sreća, u bukvalnom smislu, bila je nešto što nam se dogodi i bila je u potpunosti van naše kontrole.
Hajde da vidimo kakva su kroz vekove bila razmišljanja o sreći. Sreća je, na primer, bila postavljena kao krajnji cilj cele klasične filozofije, kroz većinu škola mišljenja, od Sokrata, Platona i Aristotela, kao i u većim ’školama’, epikurejskoj i stoičkoj, npr. Po njima, sreća je nešto što se može dosegnuti, što je perspektiva koja, na neki način, najavljuje moderna razmišljanja.
Ali postoji jedna krucijalna razlika između njihove i naše ideje sreće. Za većinu antičkih filozofa, sreća nije nikad prosto dobro osećanje, već je pre življenje dobrog života, koji će gotovo sigurno uključivati određenu količinu patnje. Najbolja ilustracija ovoga stava je Ciceronova izjava da će srećan čovek biti srećan i na spravi za mučenje.
Koliko god ovo zvučalo blesavo danas, vrlo dobro odslikava način na koji su stari filozofi videli sreću, ne kao emocionalno stanje već kao rezultat moralnog ponašanja. Po Aristotelovim rečima: „Sreća je život u vrlini“. Meri se u krajnjem skoru, a ne u trenucima. I ima daleko više veze s tim kako smo se nosili i ponašali od bilo čega što nam se individualno dešavalo.
Na osnovu ovih smernica, filozofi su se većinom slagali da će vrlo malo ljudi uopšte uspeti da bude srećno, pošto to zahteva ogromnu količinu rada, discipline i predanosti, i većina ljudi, prosto nije dorasla tom zadatku. Aristotel ih naziva srećna nekolicina. Oni su, takoreći, etička elita.
Prema hrišćanstvu, sreća nije nešto što je dostižno u ovom životu, to nije naše prirodno stanje. Naprotiv, to je stanje moguće samo u nekim vanvremenskim uslovima, na kraju istorije. Ovo je potpuni opozit današnjem konceptu o sreći u sadašnjem trenutku.
Kada je Džon Lok, engleski filozof i revolucionar, izjavio da je „čovekov zadatak da bude srećan“ mislio je da ukaže na to da mi nismo osuđeni da prihvatamo patnju kroz život i da ne bi trebalo da se izvinjavamo i okajavamo zadovoljstva koja možemo doživeti na zemlji. Trebalo bi zapravo da radimo na tome da ih povećavamo. On je smatrao da nije greh uživati u telesnim zadovoljstvima. Smatrao je da želja da povećamo životni standard nema nikakve veze s pohlepom i proždrljivošću. Smatrao je, što je tada bila novost i stav suprotan crkvenim verovanjima, da je uživanje dobro, a bol i mučenje, žrtvovanje loše.
Po Loku, mi bi trebalo da maksimizujemo užitke, minimizujemo bol i dostignemo pun obim sreće i zadovoljstva u životu. Ovakvo shvatanje je danas široko rasprostanjeno. Tada je, međutim, to bila smela ideja i potpuna novost. To je bilo rasterećujuće otkriće. S ovim Lokovim idejama, ljudi iz zapadnih kultura su počeli da razmišljaju o sreći kao o nečemu drugačijem od pukih okolnosti ili božanskog dara, kao o nečemu manje egzaltiranom.
Po prvi put u ljudskoj istoriji, veliki broj ljudi je počeo da razmišlja o tome da oni možda i nisu osuđeni na patnju u životu na zemlji i da bi mogli – da bi trebalo da – očekuju i stvaraju sreću u obliku dobrih osećanja i zadovoljstava koja su od tada počeli da gledaju kao na svoja ljudska prava. Ova ideja se nadalje postepeno širila od „belog čoveka“ na žene, druge rase, decu, zapravo na čovečanstvo u celini.
Ova ideja, koja je zaista na mnoge načine bila nova i rasterećujuća u sebi nosi najuzvišenije humanističke poruke – verovanje da je patnja u životu u biti pogrešna i da bi svi ljudi trebalo da imaju mogućnost i pravo da budu srećni.
Neprirodna sreća
Ipak, postoji i mračna strana ovako proklamovane ideje o sreći koju mi sve više otkrivamo u današnje vreme, u potrošačkom, konzumerističkom društvu i današnjoj opštoj trci za srećom. Ideja o sreći kao o ljudskom pravu dovela je do toga da sreću sve manje zamišljamo kao nešto što se postiže kroz moralne vrednosti, dobro ponašanje i nešto što se vezuje za ideju o dobrom čoveku. Ljudi su na sreću počeli da gledaju kao na nešto što valja juriti, sustići, konzumirati. Kao na nešto što treba da bude imperativ u našim životima, kao da moramo biti srećni i da imamo prava da dobijamo svoje dnevne doze sreće. Ideja o tome da treba dobro da se osećamo je zamenila ideju o tome da treba da budemo dobri – da živimo život u skladu s moralnim načelima i vrednostima.
Naravno, nema ničeg lošeg u tome da ljudi žele da se osećaju dobro, ali kada ideja poprimi drugi ekstrem, onda narušava naš integritet, sposobnost racionalnog viđenja sveta – celovitost objekta (o kojoj će biti reči kasnije u tekstu). Ljudi su na sreću počeli da gledaju kao na nešto što treba da im pripada, što moraju da imaju i nešto čega se moraju dokopati. Na taj način kao da su izgubili iz vida jednu važnu činjenicu – ne možemo stalno biti srećni, niti bi trebalo!
Takođe, ne bi trebalo da pretpostavimo da je sreća datost, da treba da je dobijemo na tacni, bez imalo uloženog truda i čak žrtvovanja i bola.
Ove dve ideje – da nam sreća pripada i treba stalno da budemo srećni, ugrozile su ljudsku sposobnost za osećanje prave sreće na kolektivnom nivou. Potraga za srećom je otišla u drugi ekstrem i od ideje da kroz život treba patiti, dobili smo ideju da treba biti uvek srećan – ideju koja više liči na nezdravo osećanje, euforiju, nego na ono što istinska sreća zaista i podrazumeva. U daljem tekstu ćemo pričati detaljnije o razlici između sreće i euforije. Dok prva predstavlja posledicu racionalnog pogleda na svet i zdravo osećanja, druga je posledica iracionalnosti i predstavlja problem, nezdravu emociju. Kao takva, donosi nam, zapravo, više patnje nego zadovoljstva u životu.
Današnja perspektiva racionalne potrage za srećom
Budući da su ljudi iz jednog ekstrema otišli u drugi, primenjena pozitivna psihologija u današnjem vremenu predstavlja skup istraživačkih i naučnih postupaka koji služe pomirenju ovih ekstrema, optimizaciji sreće na racionalan način. Nauka danas ponovo istražuje stare ideje o sreći, kako bi nam pomogla da napravimo celovit doživljaj, istinit uvid u to kako zaista možemo da ostvarimo dugoročnu sreću u životu. Važne veze koje tokom kursa Primenjene pozitivne psihologije prorađujemo odnose se na veze između nade i sreće, zahvalnosti, opraštanja i sposobnosti doživljaja zadovoljstva, veze između altruizma i sreće. Dakle, jednim delom se vraćamo starim vrednostima, i povezujemo ih sa novijim idejama koje se odnose na to da imamo prava da budemo srećni. Imamo, ali sreću treba napraviti, izgraditi, njoj se treba posvetiti.
Zaista, ideja o sreći kao o prirodnom stanju – kao o datosti, napravila je brojne probleme s kojima se u današnje vreme suočavamo. Ako je prirodno biti srećan, šta da radimo onda kada to nismo? Da li to znači da ne ispunjavamo svoje kapacitete, svoja prava, da smo loši ili ludi? Ovakva pitanja predstavljaju sve češće siptome današnjeg potrošačkog društva.
Lek za ova stanja nalazi se u celovitom pogledu na svet. Za početak, sreća raste onda kada se manje fokusiramo na isključivo ličnu dobrobit i vodimo računa i o svetu oko nas, o našim bližnjima – kada smo manje egocentrični.
Džon Stjuart Mil je u devetnaestom veku kazao „upitaj se da li si srećan i istog trenutka nećeš više biti“. Ostavljamo otvorenim odgovor na ovo pitanje, međutim, činjenica da živimo u društvu koje nam svakodnevno postavlja to pitanje, predstavlja paradoks koji bi trebalo da imamo u vidu.
Aleksandar Pejčić
The Science of Happiness