Saosećanje
Saosećanje, empatija, sposobnost da se udubimo u tuđe psihičko stanje, da ga razumemo, bez vrednovanja i suđenja, predstavlja jedno od glavnih obeležja pozitivne psihologije, koučinga, psihoterapije, dobrih međuljudskih odnosa, sreće i blagostanja.
Bez sposobnosti za saosećanje mi nismo zreli ljudi, nismo sposobni da se istinski povežemo s drugima i, što je možda i najvažnije, nismo razumeli kako svet u kojem živimo funkcioniše.
Ne možemo život da živimo punim plućima bez saosećanja. Ono nam daje kvalitet ljudskosti koji je neophodan za ostvarenje naših prirodnih težnji za povezanošću i razumevanjem.
Ako ne razumemo druge ljude i s njima ne saosećamo, prilično je sigurno da ne razumemo ni sebe. Neki bi rekli da je neophodno da razumemo sebe da bismo razumeli druge, ali jednako važni i dodatni stav – kada zaista razumemo i prihvatamo sebe, onda razumemo i prihvatamo i druge ljude. Što više razumemo i prihvatamo druge ljude, to je jasnije da smo razumeli i prihvatili sebe.
Ako pričamo o razumevanju samo na misaonom nivou, prethodne tvrdnje ne moraju biti tačne. Međutim, mi nismo samo misaona bića. Mi smo pre svega bića emocija, želja, socijalna bića koja teže da budu prihvaćena, shvaćena, da mogu da utiču na druge i da u njima nađu podrušku. Ne možemo to zaista i da postignemo bez sposobnosti da drugima to i damo.
Predrasude, osuđivanja, stereotipije o drugima govore o odsustvu empatije. Saosećanje nam omogućava da druge ljude prihvatimo i razumemo sa svim njihovim manama i problemima, kao ljudskim karakteristikama, a ne satanizovanim i pretećim osobinama.
Osobe koje su dovoljno jake u psihološkom smislu, imaju hrabrosti da saosećaju, ne sude, ne omalovažavaju, da prihvataju, razumeju, zaista čuju tuđu priču i u sebi nađu sličnosti s njom.
Saosećanje je ključ dobrog života koji podrazumeva sklad, mentalno zdravlje i ostvarenje naših primarnih motiva koji nas čine ljudima, motiva stada – motiva za povezivanjem, za zajedništvom, za uzajamnošću.
Bez sposobnosti empatije, mi smo usamljeni i neshvaćeni jednako kao što ne shvatamo i druge.
Brene Braun je poznata autorka koja naglašava važnost prihvatanja sopstvene ranjivosti za dobrobit i sreću. Ranjivost nas čini podložnijima za razne povrede, ali ona je ključni faktor za doživljavanje pozitivnih osećanja. Ako ne prihvatimo sopstvenu ranjivost, nećemo moći ni tuđu, pa nećemo ni biti empatični, a samim tim ni povezani s drugima.
Brene Braun ističe četiri definišuće karakteristike empatije:
- Sposobnost da vidimo svet onakvim kakvim ga i drugi vide – ovo podrazumeva da ostavimo sebe po strani i da gledamo situaciju iz tuđe perspektive
- Da zauzmemo neosuđujuć stav – suđenje umanjuje tuđ doživljaj i služi kao zaštitna mera protiv bola koju ranjivost i otvorenost za iskustva mogu da donesu
- Da razumemo tuđa osećanja – da bismo to postigli mi moramo biti u dobrom kontaktu sa svojim osećanjima. Ovaj korak ponovo zahteva da sebe ostavimo po strani i da osećamo iz tuđe perspektive
- Da komuniciramo – da kažemo drugoj osobi kako mi razumemo njena osećanja. To podrazumeva izjave poput „Nalazio/la sam se u sličnoj situaciju, mora da je to veoma teško…“ ili „Zvuči kao da ti je sada jako teško. Molim te, reci mi nešto više o tome“. U skladu s tim, empatijska komunikacija isključuje „utešne“ izjave koje zapravo predstavljaju čin nerazumevanja, poput „Budi srećan/na što ti se nije desilo nešto gore“ ili „Bar nisi doživeo/la neku goru stvar“.
Vrednost rada Brene Braun za pozitivnu psihologiju je u tome što ona ističe da se empatija može uvežbavati i podstiče ljude da saosećaju što više mogu. Kada osetimo da neko empatiše s nama, ne samo da osećamo sve blagodeti povezivanja i pozitivne psihologije, nego to utiče na povećanje našeg kapaciteta za ranjivost, otvorenost ka drugima i pružanje saosećanja. Na taj način pravimo pozitivnu spiralu.
Sve su brojnija istraživanja koja potvrđuju da je saosećanje naša urođena dispozicija. Dakle, nije nešto što se stiče, već potencijal koji se razvija.
Naravno, razvija se kroz dobre i saosećajne međuljudske odnose. Što su naši najbliži u ranim danima saosećajniji, to su veće šanse da izrastemo u saosećajne ljude, i obratno.
Jedno istraživanje je potvrdilo da u ranom uzrastu nema razlike među polovima kada je reč o kapacitetu za empatiju. Istraživanja koja su ispitivala starije dečake i devojčice uglavnom potvrđuju već poznatu ideju da devočice pokazuju veću saosećajnost od dečaka. Autori veruju da je, dakle, kapacitet za empatiju urođen i jednak kod svih, a da vaspitanjem činimo devojčice saosećajnijima, a dečake manje saosećajnim.
Takođe, istraživači empatije kod dece ranog uzrasta primećuju da roditelji uglavnom ne reaguju s previše pažnje ili hvale na dečje činove saosećajnosti i dobročinstva, već da su pre fokusirani na suzbijanje negativnih ponašanja. Tako deca dobijaju kazne za nedozvoljena ponašanja, a nedovoljno nagrade za pozitivna. Ovde vidimo i važnu pedagošku poruku, koja izgleda nije dobila svoje zasluženo mesto u informisanju šire javnosti. Iako je poznato da deca uče dva puta brže putem nagrađivanja, nego putem kažnjavanja, izgleda da se urođeni kapacitet za empatiju ne nagrađuje dovoljno – tako barem tvrde istraživanja.
Dakle, saosećajnost je deo naše prirode. To je naša datost. Empatija nas čini ljudima u najdubljem smislu te reči. Omogućava nam da budemo smisleno povezani s drugima i da prihvatamo sve više plasiranu ideju – da smo svi mi duboko međupovezani, da smo jedno sa svim što nas okružuje.
Negiranje empatije je negiranje ljudske prirode i nužno vodi do psihičkih problema i poremećaja. Što je veći deficit u empatiji, veći su i psihološki problemi, i obratno – što smo empatičniji, to smo zdraviji i srećniji.
Aleksandar Pejčić